Integralne izvedbe Widora

Integralne izvedbe skladateljskih opusa u Zagrebu u posljednjih smo nekoliko godina imali prilike najčešće slušati na orguljama. Pavao Mašić, glavni orguljaš crkve sv. Marka i Ante Knešaurek, glavni orguljaš bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj, dosad su izveli cjelokupne orguljske opuse Johanna Sebastiana Bacha, Dietericha Buxtehudea i Césara Francka. Festival Orgulje sv. Marka ove se godine pridružio sličnomu pothvatu, ali s međunarodnim predznakom. Dvojica talijanskih orguljaša, Simone Vebber i Marco Cortinovis, putujući kroz Italiju, Hrvatsku, Austriju, Švicarsku i Francusku, odlučili su izvesti sve orguljske simfonije francuskoga virtuoza Charles-Marie Widora. Na tome im se putu u Zagrebu pridružio i Pavao Mašić.

Simone Vebber, Marco Cortinovis i Pavao Mašić uz orgulje sv. Marka  / Snimio Mirko Cvjetko

Charles-Marie Widor orguljske je simfonije zamislio kao višestavačna djela kojima će orgulje predstaviti u novome svjetlu, kao kraljicu instrumenata – naglasio je Pavao Mašić u pozdravnome govoru – koja ima mogućnost imitiranja zvuka simfonijskog orkestra i pripadajućih mu instrumenata. To mu je omogućila i suradnja s Aristideom Cavaillé-Collom, francuskim graditeljem monumentalnih orgulja, čiji zvukovi i danas ispunjavaju velike pariške crkve, ali i mnoge diljem Francuske. Specifični orguljski stil Charles-Marie Widora stoga je prikladan francuskome tipu orgulja, na kojima se održavaju Orgulje sv. Marka.

Iako su na programu bila najavljena trojica orguljaša, što je nerijetko odlika revijskih koncerata, na koncertu posvećenu Widorovim simfonijama svaki je od njih dobio zasluženo vrijeme za instrumentom (oko pola sata, koliko traje svaka od simfonija) i publici mogao pokazati vlastite sviračke mogućnosti.

Prvi je nastupio Simone Vebber, profesor orgulja na Konzervatoriju Gaetana Donizettija u Bergamu, izvevši posljednju inačicu Prve simfonije u c-molu, op. 13/1. Sedam stavaka simfonije nalikuju na karakterne stavke suite u kojima Widor otkriva svoje prednosti i mane – iako nastoji imitirati orkestralne boje, čini to pišući idiomatski za orgulje pa se nikada ne odmiče od orguljskoga sloga i ne istražuje bogate mogućnosti instrumenta.

Unatoč tomu Simone Vebber dobro se nosio s tehničkim zahtjevima virtuoznih stavaka, ali i s melodioznošću polaganih, u kojima se otkrivaju utjecaji francuske opere sredine 19. stoljeća. Heterogeni skladateljski izričaj pružio je mogućnost Simoneu Vebberu da pokaže vlastito sviračko umijeće u nizu različitih stavaka.

Sličan je pristup Widor imao i u Drugoj simfoniji u D-duru, op. 13/2, koju je izveo Pavao Mašić. U izvedbi je najviše pozornosti posvetio većim cjelinama, izvlačeći duge melodijske linije pažljivim legatom. Tehničke spremnosti i spretnosti u njega također nije nedostajalo, naročito u posljednjem stavku, koji se nerijetko izvodi kao samostalan stavak na orguljaškim koncertima (ove ga je godine na istome festivalu svirao i Daniel Zaretskij). Dobar izbor registara i virtuozna izvedba zahtjevne dionice pedala u Finalu najdojmljiviji su dio pouzdane izvedbe druge simfonije.

Posljednji je na koncertu nastupio Marco Cortinovis, katedralni orguljaš u Bergamu i profesor na Akademiji sv. Cecilije u istome gradu. Iako prve dvije simfonije donose niz tematski nepovezanih stavaka koji te simfonije čine bližima suitama, Treća simfonija u e-molu, op. 13/3 pokazuje mali odmak od ranoga skladateljskog stila prethodnih simfonija i primicanje zrelijem skladateljskom izričaju, u kojem skladatelj orguljsku simfoniju promišlja kao cjelinu. Marco Cortinovis također je sjajan orguljaš, koji je pokazao sasvim drukčiji pristup orguljama koristeći se registrima tamnijih boja, uz nešto suzdržanije sviranje, za razliku od virtuoznoga pristupa dvojice kolega.